Još od djetinjstva obožavala sam se baviti sportom, a posebno plesom. Davao mi je onaj osjećaj bezbrižnosti. Kao da ništa drugo ne postoji….
Bok, ja sam Ena. Još od djetinjstva obožavala sam se baviti sportom, a posebno plesom. Davao mi je onaj osjećaj bezbrižnosti. Kao da ništa drugo ne postoji. Čim sam ušla u dvoranu, nestale su brige o ispitima, poslu, ljubavi… Kad sam prestala plesati, ušla sam u neki limb, pod izlikom da nemam vremena vježbati jer baš puno radim. Bljak. Bezveze. Excuses. Imala sam raznih pokušaja odlazaka na pilates, kickboxing, HIIT treninge… Ništa me nije “držalo” dulje od dva, tri mjeseca. Bit ću iskrena, bilo mi je dosadno, besciljno. Na ples se nisam vraćala jer sam se osjećala “prestarom”. Prošlo je nekoliko godina, a ta neka “praznina” me pratila.
A onda, nakon vise od 6 godina raznih pokušaja, u moj život ulazi Točkica. A možda i obrnuto . Skroz spontano i nenadano.
Moja mama je uvijek imala “nos” za kul mjesta, drage ljude, neku drugačiju vibru. Spominjala je jedan “plejs”. Kaže mi, Ena tako je slatko, sve je čisto, fino miriši, a nakon treninga možeš ostati popiti kavu! (Jer to je apsolutno najvažnija stavka prema njenim kriterijima). Nisam ju odmah doživljavala. Prošlo je više od šest mjeseci. Došlo je proljeće, bilo je to prošle godine. Uhvatila me šiza i htjela sam početi vježbati. Bližilo se ljeto. Sjetila sam se Točkice. Kao esktrovert ne volim stvari raditi sama, tako da sam našla sebi sličnu žrtvu i nagovorila ju da krene sa mnom. Bok Marta!
Sjećam se svojeg prvog sjedanja na bajk. Dočekao me neki mladi, simpatični trener, frčkave kose i širokog osmjeha. Rekao mi je: “ovaj gumb stisneš kad želiš da pedale stanu, a ostalo prati koliko možeš. I najvažnije – uživaj!” Gumb do danas nisam stisnula, i stvaaaaarno sam uživala. Nakon prvog treninga noge su mi se tresle, srce lupalo, znoj curio s čela, ali osmijeh se nije skidao s lica – sve do danas.
A onda je taj isti trener odlučio svoj put nastaviti u Singapuru. On i njegova sestra Dunia, kod koje obožavam i danas ići na treninge, došli su mi, s tada suludom idejom – da ja postanem trenerica. Mislila sam da su ludi i da se šale. Naučili su me svemu što znam i dali mi povjerenje kakvo nisam očekivala. Mic po mic, stigao je moj prvi trening. Mislila sam da neću moći – vjerujte, puno je teže voditi spin treninge nego što se na prvu čini. Velika je to odgovornost. Motivirati. Poticati. Nasmijati druge.
Da skratim priču, danas jedva čekam svoju srijedu, 16:45. Vidim već neke stalne, poznate “face” i svaki put neke nove. Najveće zadovoljstvo mi je staviti osmijeh na kraju treninga na sva lica i vidjeti zadovoljstvo i ponos svakoga od njih. Ispunjena sam. Zahvalna sam Oliveru, Dudi, Domagoju i Meliti što su me prepoznali, prigrlili, ohrabrili da još jednom izađem iz svoje zone komfora i otkrijem nešto fenomenalno, što uopće nisam očekivala. ????????????
Nisam dovoljan naglasak stavila na to koliko je muzika super i koliko su zabavni treninzi. Za to mi treba novi blog post ???? Dodjite. Veselite se s nama. Napravite nešto super za svoju dušu i tijelo.
Pusa, Ena iz Točkice